crkvabosanska.org

Vjerovanje - Lausanski zavjet

Index članka
Vjerovanje
Poslaničko vjerovanje
Nicejsko - carigradsko vjerovanje
Lausanski zavjet
Sve Stranice

 

Uvod

Mi, pripadnici Zajednice Mesije Isusa iz više od 150 naroda, sudionici Međunarodnog kongresa za evangelizaciju svijeta u Lausani, zahvaljujemo Bogu na daru spasenja i radujemo se u zajedništvu s Njim i jedni s drugima, na koje nas je pozvao. Duboko smo dirnuti svime što Bog čini u ovom vremenu, potaknuti smo na pokoru zbog vlastitih padova i izazvani nedovršenom zadaćom na planu najavljivanje Radosne vijesti. Vjerujemo da je Radosna vijest namijenjena cijelom svijetu i odlučni smo u tome da ju po Božijoj milosti i pokornosti Mesijinoj zapovjedi proglasimo čitavom svijetu te u svim narodima učinimo Njegove učenike. Stoga, želimo potvrditi svoju vjeru i svoju odlučnost obznanjujući ovaj zavjet.

1. Božiji plan

Ispovijedamo vjeru u Jednoga i Vječnoga Boga, stvoritelja i gospodara svijeta, Oca, Sina i Duha Svetoga, koji upravlja svime po naumu svoje volje. On je iz svijeta pozivao svoj narod i slao ga natrag u svijet da Mu bude slugom i svjedokom, za širenje Svoga Carstva i izgradnju Mesijina tijela na slavu Svoga imena. Sa stidom priznajemo da smo često poricali svoj poziv i zakazivali u svome poslanju prilagođavajući se svijetu ili od njega se odvajajući. Ipak, radujemo se što je u nama ostala svijest o dragocjenosti Radosne vijesti i onda kad smo bili vođeni zemaljskim porivima. Naša je zadaća učiniti da to bogatstvo bude prepoznato u snazi Duha Svetoga koji nas obnovom posvećuje.  (Iz 40,28; Mt 28,19; Ef 1,11; Dj 15,14; Iv 17,6,18; Ef 4,12; 1 Kor 5,10;  Rim 12,2; 2 Kor 4,7)

2. Autoritet i snaga Biblije

Ispovijedamo božansko nadahnuće, istinitost i autoritet kako Staroga tako i Novoga zavjeta u svojoj cjelovitosti kao jedne i jedine objavljene i zapisane Božije riječi, bez pogreške u svemu što tvrdi, jedinom i istinskom putu vjere i djelovanja. Vjerujemo također u snagu Božije riječi u ispunjenju Božijeg spasenjskog plana. Poruka Biblije namijenjena je cijelom čovječanstvu. Božija objava u Mesiji i u Pismu je nepromijenjiva. Po njoj Duh Sveti govori i danas. Ona rasvjetljuje um Božijih ljudi u svakoj kulturi, kako bi dokučili Božiju istinu svojim očima i objavili cijeloj Crkvi svekoliku mudrost Božiju. (2 Tim 3,16; 2 Pet 1,21; Iv 10,35; Iz 55,11; 1 Kor 1,21; Rim 1,16; Mt 5,17,18; Juda 3; Ef 1,17.18; 3, 10.18)

3. Mesijina jedinstvenost i općenitost

Ispovijedamo samo jednog Spasitelja i samo jedno evanđelje, premda prepoznajemo raznolikost evanđeoskih pristupa. Vjerujemo da svi ljudi posjeduju neki oblik spoznaje o Bogu po Božijoj objavi u prirodi. Ipak, poričemo da je ta spoznaja dovoljna za spasenje, jer čovjek svojom nepravednošću niječe Istinu. Odbacujemo također, kao protivno Mesiji i evanđelju, sve pretpostavke i razmatranja koje podrazumijevaju da Mesija govori kroz sve religije i ideologije. Mesija Isus, jedini je bogočovjek, koji je sebe predao za otkup grešnog čovjeka i jedini je posrednik između Boga i čovjeka. Nema drugog imena po kojem se možemo spasiti. Svi ljudi propadaju zbog grijeha, ali Bog voleći svakog čovjeka ne želi da iko propadne, već da se svi spasu. Oni koji odbacuju Mesiju, odbacuju radost spasenja i sami sebe osuđuju na vječno odvojenje od Boga.

Proglašavanje Mesije “spasiteljem svijeta” ne znači da je samim tim čitavo čovječanstvo automatski i konačno spašeno, a još manje da sve religije omogućavaju spasenje. Naprotiv, objavljivanje Mesije znači proglašavati ljubav Božiju grešnom svijetu i poziv svima da se obrate Spasitelju i Gospodu u svesrdnom osobnom predanju u pokajanju i vjeri. Mesija Isus  je uzvišen iznad svakog drugog imena i žudno iščekujemo dan kad će mu se svako koljeno pokloniti i svaki ga jezik priznati Gospodarom. (Gal 1,6-9; Rim 1,18-32; 1 Tim 2,5.6; Dj 4,12; Iv 3,16-19; 2 Pt 3,9; 2 Sol 1,7-9; Iv 4,42; Mt 11,28; Ef 1,20.21; Fil 2,9-11)

4. Suština evangelizacije

Evangelizirati znači objavljivati Radosnu vijest o tome da je Mesija Isus umro za naše grijehe, da je ustao od mrtvih sukladno Pismu, i da kao Car i Gospod pruža oproštenje grijeha i dar osloboditelja svima onima koji se pokaju i koji povjeruju. Krstjanska prisutnost u svijetu neophodna je za evangelizaciju, kao što je neophodan i onaj oblik dijaloga koji pokušava pozornim osluškivanjem dokučiti stvarnost. No, suština evangelizacije prije svega znači objavljivanje povijesnog i biblijskog Mesije Spasitelja i Gospoda, u cilju poticanja ljudi da mu priđu i budu pomireni s Bogom. U proklamaciji evanđeoskog poziva nemamo slobodu zatajiti cijenu učeništva. Isus i danas zahtijeva da se oni koji ga žele slijediti odreknu sebe, uzmu svoj krst i poistovjete s novim zajedništvom. Rezultat evangelizacije uključuje poslušnost Mesiji, priključenje njegovoj Zajednici i odgovorno služenje u svijetu. (1 Kor  15,3.4; Dj 2,32-39; Iv 20,21; 1 Kor 1,23; 2 Kor 4,5; 5,11-20; Lk 14,25-33; Mk 8,34; Dj 2,40.47; Mk 10,43-45)

5. Kršćanska društvena odgovornost

Vjerujemo da je Bog i stvoritelj i sudac svih ljudi. Stoga smo dužni širiti Njegovu zauzetost pravednošću i pomirenjem cijelog ljudskog društva te oslobođenjem čovjeka od svake vrste tlačenja. Budući da je ljudski rod stvoren na sliku Božiju, svaki pojedinac, bez razlike na rasu, religiju, boju kože, kulturu, stalež, spol ili dob, posjeduje prirođeno dostojanstvo, zbog kojeg zavrijeđuje poštovanje i ne smije biti izrabljivan. I u ovome izražavamo duboku pokoru zbog vlastita nemara i zbog toga što smo promatrali evangelizaciju i društvena pitanja, kao međusobno isključive pojave. Premda pomirenje među ljudima ne uključuje i istovremeno pomirenje s Bogom, a društvena djelatnost nije istovjetna evangelizaciji, niti je političko oslobođenje jednako spasenju, ipak tvrdimo da je evangelizacija i društveno-političko uključenje dio naših sveukupnih kršćanskih dužnosti, jer su obje izraz doktrine o Bogu i čovjeku, ljubavi prema bližnjemu te poslušnosti prema Mesiji Isusu. Evanđeoska poruka sadrži također osudu svakog oblika otuđenja, tlačenja i diskriminacije. Stoga se ne bismo smjeli plašiti javnog razotkrivanja zla i nepravde bilo gdje da se oni pojavili. Prihvaćanjem Mesije  ponovo se rađamo u novi život. Nije nam dužnost samo pokazivati Njegovo carstvo, već i širiti pravednost usred nepravednosti svijeta. Vjera koju ispovijedamo nas mora preobražavati u cjelovitost osobne i društvene odgovornosti. Vjera bez djela je mrtva. (Dj 17,26.31; Post 18,25; Iz 1,17; Ps 45,7; Post 1,26.27; Jak, 3,9; Lev 19,18; Lk 6,27.35; Jak 2,14-26; Iv 3,3.5; Mt 5,20; 6,33; 2 Kor 3,18; Jak 2,20)

6. Crkva i evangelizacija

Izjavljujemo da Mesija šalje Svoj otkupljeni najrod u svijet kao što je Otac poslao Njega te da Bog od Svog naroda zahtijeva duboko i predano posvećenje. Stoga moramo izaći iz svojih crkvenih geta i prožeti sekularno društvo. U poslanju Crkve, evangelizacija zauzima prvo mjesto. Evangelizacija svijeta podrazumijeva da cijela Crkva čitavom svijetu prenese potpuno Evanđelje. Crkva je u središtu Božijeg plana i određena je za širenje Evanđelja. Crkva koja propovijeda krst mora i sama biti označena krstom. Ona postaje kamenom spoticanja u zadaći evangelizacije kad izda Evanđelje ili kad joj nedostaje živa vjera u Boga, autentična ljubav prema bližnjem, odnosno neokaljano poštenje u svim djelatnostima, uključujući promidžbu i financije. Crkva je prije svega zajednica Božijih ljudi, a ne institucija i ne smije se poistovjetiti ni s jednom određenom kulturom, društvenim ili političkim sistemom, pa ni ljudskom ideologijom. (Iv 17,18; Mt 28,19.20; Dj 1,8; 20,27; Ef 1,9.10; 3,9-11; Gal 6,14.17; 2 Kor 6,3.4; 2 Tim 2,19-21; Fil 1,27)

7. Saradnja u evangelizaciji

Izjavljujemo da je vidljivo istinito jedinstvo Crkve - Božija volja. Evangelizacija nas poziva u jedinstvo, jer jedinstvo osnažuje naše svjedočanstvo, kao što naša razdijeljenost podriva evanđeosku poruku pomirenja. Primjećujemo da neke forme organizacijskog udruživanja ne promiču evangelizaciju. Stoga bismo mi koji dijelimo istu biblijsku vjeru morali biti združeni u zajedništvu, radu i svjedočenju. Priznajemo da je naše svjedočenje često bivalo zasjenjeno grešnim individualizmom i nepotrebnim dupliciranjem. Zavjetujemo se u traganju za dubljim jedinstvom u istini, klanjanju, svetosti i poslanju. Potičemo razvoj regionalnih i funkcionalnih saradnji zbog promidžbe poslanja Crkve i u svrhu strateškog planiranja, kao i u svrhu uzajamnog ohrabrivanja i razmjene sredstava i iskustava. (Iv 17,21.23; Ef 4,3.4; Iv 13,35; Fil 1,27; Iv 17,11-23)

8. Crkve u saradnji na planu evangelizacije

Radujemo se buđenju novog razdoblja u misijskim nastojanjima. Vodeća uloga zapadnih misija naglo nestaje. Bog podiže, usred mladih ckrvi, nova i moćna sredstva za evangelizaciju svijeta, pokazujući na taj način da je odgovornost za evangelizaciju zadaća cijelog Mesijinog tijela. Sve bi crkve trebale pitati, kako Boga tako i same sebe, što im je činiti u cilju evangelizacije svojih područja i slanja misionara u druge dijelove svijeta. Preispitivanje vlastite odgovornosti i uloge u misijskim zalaganjima mora biti stalno. Tako će se razviti saradnja među crkvama i postat će vidljiva sveopća narav Crkve. Zahvaljujemo Bogu također na institucijama koje prevode Bibliju, bave se teološkom poukom, rade u sredstvima javnog informisanja, izdaju krstjansku literaturu, evangeliziraju, rade u misijama, obnavljaju crkve i djeluju u drugim specifičnim područjima. I te institucije bi također trebale stalno preispitivati svoju učinkovitost kao dio sveukupne misije Crkve. (Rim 1,8; Fil 1,5; 4,15; Dj 13,1-3; 1 Sol 1,6-8)

9. Važnost evangelizacije

Više od dvije milijarde i šest stotina miliona ljudi, a to je više od dvije trećine ljudskog roda, nije još evangelizirano ( 1974.godine). Stidimo se što je tako golem broj ljudi zanemaren i to je zamjerka svima nama i cijeloj Crkvi. U mnogim dijelovima svijeta prisutno je otvaranje, kakvo još nije postojalo, prema Gospodu Mesiji Isusu. Uvjereni smo da je ovo trenutak za crkve i crkvene organizacije da gorljivo mole za spasenje neevangeliziranog dijela svijeta i da pokrenu nova nastojanja na planu evangelizacije. Katkad će biti nužno smanjiti broj stranih misionara i financijsku potporu na područjima koja su već evangelizirana, kako bi se potaknulo osamostaljivanje nacionalnih crkava i oslobodila sredstva za evangelizaciju nedosegnutih područja. Misionari bi se trebali kretati unutar svih šest kontinenata u duhu poniznog služenja. Krajnji cilj bi trebao biti, u najskorije vrijeme i svim raspoloživim sredstvima, dati mogućnost da svaka osoba čuje, razumije i prihvati Evanđelje. Ne možemo očekivati postignuće ovoga cilja bez žrtava. Svi smo potreseni siromaštvom miliona ljudi i uznemireni nepravdom koja uzrokuje takvo stanje. Mi, koji živimo u izobilju, smatramo nezahtijevno življenje svojom dužnošću, kako bismo darežljivije mogli pomagati u humanitarnim i u evangelizacijskim nastojanjima. (Iv 9,4; Mt 9,35-38; Rim 9, 1-3; 1Kor 9,19-23; Mk 16,15; Iz 58,6.7; Jak 1,27; 2,1-9; Mt 25,31-46; Dj 2,44.45; 4,34.35)

10. Evangelizacija i kultura

Razvoj strategije za evangelizaciju svijeta zahtijeva primjenu novih i maštovitih metoda. Uz Božiju pomoć podići će se crkve duboko ukorijenjene u Mesiji i bliske svojoj kulturi. Kulturu treba uvijek prosuđivati i sučeljavati sa Svetim pismom. Budući da je čovjek Božije stvorenje, neki oblici njegove kulture bogate su ljepotom i dobrotom. Zbog odvojenosti od Boga, njegova je kultura okaljana gijehom i neki njezini oblici su plod demonskih utjecaja. Evanđelje ne stavlja jednu kulturu iznad druge, nego ih vrednuje vlastitim mjerilom istine i pravednosti, ističući apsolutne moralne vrijednosti kao temelj svake kulture. Misije su često donosile, zajedno sa Evanđeljem, stranu kulturu, tako da su se crkve vezivale uz određenu kulturu umjesto uz Sveto pismo. Navjestitelji Mesijinog evanđelja moraju se ponizno lišiti svega, izuzev osobne autentičnosti, kako bi mogli postati slugama, dok crkve moraju preobražavati i obogaćivati svaku kulturu i to sve na slavu Božiju. (Mk 7,8.9.13; Post 4,21.22; 1 Kor 9,19-23; Fil 2,5-7; 2 Kor 4,5)

11. Odgoj i vodstvo

Priznajemo da smo često težili mnogobrojnosti Crkve na račun njezine dubine, izdvajajući evangelizaciju od izvorišta snage krstjanstva. Priznajemo također da su neka naša misijska nastojanja zatajila u pripremi i poticanju vođa nacionalnih crkava u preuzimanju svojih odgovornosti. Zastupamo ideju da se svaka crkva osamostali i ukorijeni i da stekne svoje vođe koji će demonstrirati krstjanski način vodstva, ne vlašću već služenjem. Svjesni smo velike potrebe u poboljšanju teološke naobrazbe, osobito za crkveno vodstvo. U svakoj zemlji i kulturi morao bi postojati učinkovit program za obučavanje pastora i laika u crkvenom nauku, učeništvu, evangelizaciji, dušebrižništvu i služenju. Ovakvi se programi ne bi smjeli oslanjati na stereotipnu metodologiju, nego se trebaju razvijati kao posljedica mjesne kreativne inicijative na temelju biblijskog predloška. (Kol 1,27.28; Dj 14,23; Tit 1,5.9; Mk 10,42-45; Ef 4,11,12)

12. Duhovni sukob

Vjerujemo da smo uključeni u stalnu duhovnu borbu s vlastima i silama zla, koje nastoje razoriti Crkvu i spriječiti je u nastojanjima na evangelizaciji svijeta. Znamo da nam se valja opremiti Božijim oružjem kako bismo tu bitku mogli izvojevati duhovnim oružjem istine i molitve. Jer prepoznajemo djelovanje našeg neprijatelja, ne samo u lažnim ideologijama koje se nalaze izvan Crkve, nego i unutar Crkve u pojavama lažnih evanđelja kao posljedica izvrtanja Pisma i stavljanja čovjeka na mjesto Boga. Stoga je nužan oprez i odlučno neslaganje s lažju, kako bi se sačuvala biblijska istina. Priznajemo da ni mi sami nismo imuni od svjetovnih misli i djela te ustupanja sekularizmu. Na primjer, premda je pozorno proučavanje brojčanog i duhovnog porasta Crkve opravdano i dragocijeno, ipak smo to ponekad zanemarivali. U drugim slučajevima, poticani željom da osiguramo prihvaćanje Evanđelja, prilagođavali smo evanđeosku poruku, manipulirali svoje slušatelje tehnikom pritisaka, neopravdano postajući zaokupljeni statistikama, čak i služeći se njima na nečastan način. Sve je to plod svjetovnog. Crkvi je mjesto u svijetu, ali svijetu nije mjesto u Crkvi. (Ef 6,12; 2 Kor 4,3.4; Ef 6,11.13-18; 2 Kor 10,3-5; 1 Iv 2,18-26; 4,1-3; Gal 1,6-9; 2 Kor 2,17; 4,2; Iv 17,15)

13. Sloboda i progonstvo

Dužnost svake Bogom dane vlade je osigurati uslove mira, pravde i slobode u kojima će omogućiti Crkvi da sluša Boga, da služi Gospodu Mesiji i objavljuje Evanđelje bez zapreka. Stoga molimo vođe svih zemalja i pozivamo ih da omoguće slobodu misli i savjesti, slobodu vjeroispovijesti i promidžbe religije u skladu s voljom Božijom i Općom deklaracijom o pravima čovjeka. Izražavamo svoju duboku zabrinutost za one koji su nepravedno zatvarani, a osobito za našu braću i sestre koji trpe zbog svjedočanstva za Gospoda Isusa. Obećavamo moliti i djelovati u cilju njihova oslobađanja. Istovremeno odbijamo biti zastrašeni njihovom sudbinom. Uz pomoć Božiju i mi ćemo se usprotiviti svakoj nepravdi i ostati vjerni Evanđelju, pod svaku cijenu. Ne zaboravljamo Isusovu opomenu o tome da su progonstva neizbježna. (1 Tim 1,1-4; Dj 4,19; Kol 3,24; Heb 13,1-3; Lk 4,18; Gal 5,11; 6,12; Mt 5,10-12; Iv 15,18-21)

14. Snaga Duha Svetoga

Vjerujemo u snagu Duha Svetoga. Otac je poslao Svog Duha da daje svjedočanstvo za Svoga Sina. Bez njegovog svjedočanstva naše je beskorisno. Svijest o grijehu, vjera u Mesiju, novo rođenje i duhovni rast, Njegovo su djelo. Pored toga, Duh Sveti je misionarski duh i zato se evangelizacija spontano rađa iz Crkve ispunjene Duhom. Crkva koja nije misijska proturiječi samoj sebi i sputava Duh. Evangelizacija svijeta postat će stvarnost tek onda kad Duh obnovi Crkvu u istini i mudrosti, vjeri, svetosti, ljubavi i sili. Stoga pozivamo sve krstjane da mole za prisutnost suverenog Duha Božijeg, kako bi svi njegovi plodovi bili vidljivi u njegovom narodu obogaćujući tako Mesijino tijelo. Tek tada će Crkva postati korisnim oruđem u Božijim rukama i cijela će zemlja čuti Njegov glas.  (1 Kor 2,4; Iv 15,26.27; 16,8-11; 1 Kor 12,3; Iv 3,6-8; 2 Kor 3,18; Iv 7,37-39; 1 Sol 5,19; Dj 1,8; Ps 85,4-7; 67,1-3; Gal 5,22.23; 1 Kor 12,4-31; Rim 12,3-8)

15. Mesijin ponovni dolazak

Vjerujemo da će se Mesija osobno i vidljivo vratiti, silno i slavno, kako bi dovršio spasenje i sud. Ovo obećanje je daljnji poticaj evangelizaciji, jer imamo na umu da razdoblje između Mesijinog uznesenja i ponovnog dolaska mora biti obilježeno poslanjem Božijeg naroda, kojemu nije dopušteno stati prije svršetka. Također se sjećamo Njegovog upozorenja da će ustati lažni učitelji pod Mesijinim imenom i lažni proroci kao preteče Antikrista. Zato odbacujemo samouvjerenu i oholu utopiju o ostvarenju savršenog društva na ovom svijetu. Kao krstjani pouzdajemo se, žudno iščekujemo taj Dan; nova Nebesa i novu Zemlju gdje će prebivati pravda i gdje će Bog kraljevati zauvijek. U međuvremenu predajemo se u službu Mesiji i ljudima u radosnoj podložnosti Njegovoj vlasti sve do kraja života. (Mk 14,62; Heb 9,28; Mk 13,10; Dj 1,8-11; Mt 28,20; Mk 13,21-23; Iv 2,18; 4,1-3; Lk 12,32; Otk 21,1-5; 2 Pt 3,13; Mt 28,18)

Zaključak

Stoga, u svjetlu naše vjere i odlučnosti, sklapamo ovaj svečani zavjet s Bogom i jedni s drugima u nakani da molimo, planiramo i radimo zajedno na evangelizaciji cijeloga svijeta. Pozivamo i druge da nam se u tome pridruže. Neka nam Bog pomogne Svojom milošću i na Svoju slavu kako bismo ostali vjerni ovome zavjetu! Amen, Haleluja!



 
Nalazite se: Početna O nama Dokumenti Vjerovanje - Lausanski zavjet