crkvabosanska.org

Historija



Historija zajednice

 

 

Antički period

U prvim vijekovima nove ere, područje današnje Bosne bio je sastavni dio Rimskog carstva. Prvi stanovnici o kojima imamo bilo kakvih historijskih podataka su Iliri, nekoliko plemena, koja su prebivala na području moderne Jugoslavije i Albanije te govorili indo-europskim jezikom srodnim modernom albanskom. Narod po kojem se naziva Dalmacija, delmatae, vjerovatno je dobila svoje ime od albanske riječi delme, što znači ovce. Njihova teritorija je dijelom pokrivala zapadnu Bosnu. Arheološki nalazi sa nekoliko lokacija dokazuju da su Iliri bili stočari uzgajajući ovce, svinje i koze. Ostali narodi sa kojima su rimljani imali posla kada su proširili svoju vlast u unutrašnjost kontinenta u prvom i drugom stoljeću p.n.e. bile su  ilirsko-keltske grupacije, skordi na sjeverno-istočnim područjima Bosne i daesiti, ratoborni narod, u centralnoj Bosni. Njihova posljedna pobuna je konačno bila ugašena u 9toj godini. Od tada cijela Ilirika je bila pod rimskom vladavinom te su putne mreže i rimske kolonije bile postepeno izgrađene.  Putevi su bili potrebni kako u vojne, tako i u trgovinske svrhe i služile su za prevoz zlata, srebra i olova, koje su se u rimsko doba iskopavale u istočnoj Bosni. Većina Bosne je pripadala rimskoj Dalmaciji a dijelovi sjeverne Bosne kao i današnja istočna Hrvatska i južna Mađarska su bile spojene sa rimskom Panonijom.

Može se zaključiti da se već u apostolsko doba započelo s kristijaniziranjem Ilirika, odnosno rimske Dalmacije. Pavle navodi kako je propovijedao Evanđelje od Jeruzalema i okolice do Ilirika. Sv. Luka u poglavljima 27 i 28 Djela poslanika opisuje kako je poslije brodoloma Pavle završio na otoku Μελίτη (Melite). Veoma star izvor nazvan Armenska geografija, u opisu Dalmacije bilježi boravak apostola Pavla zbog brodoloma na jadranskom otoku Mljetu. U poslanici Rimljanima apostol Pavle, uz ostalo, piše: "Ja sam tako od Jerusalema pa uokolo sve do Ilirika, u potpunosti objavio Mesijinu Radosnu vijest, i to tako da sam sa čežnjom nastojao objavljivati Radosnu vijest, ne tamo gdje je Mesija već poznat, kako ne bih gradio na tuđem temelju," (Rim., 15, 19). Iz ostalih Pavlovih tekstova proizlazi da je na svojem trećem putovaju po istočnom Sredozemlju dotakao i granice Ilirika (zapadni dio Balkanskog poluotoka). Posrednim se putem, pak, može zaključiti da su neki Pavlovi saradnici bili (propovijedali?) u Dalmaciji. On, naime, pišući 67. godine iz Rima poslanicu Timoteju, poziva ga da mu se pridruži u tom gradu, jer su mu ostali učenici otišli na razne strane, a "Tit u Dalmaciju" (Tim., 2, 4, 10). Konstantin Porfirogenit u 36. glavi De administrando imperio navodi:

 [Glava trideset i šesta
O PAGANIMA KOJI SE TAKOĐER NAZIVAJU ARENTANII, O ZEMLJI U KOJOJ SADA STANUJU

Zemlju u kojoj sada stanuju Pagani ranije su također posjedovali Romani koje je car Dioklecijan preselio iz Rima i naselio u Dalmaciji. Ovi isti Pagani su potomci nekrštenih Srba iz onog vremena u kojem je njihov poglavar zatražio zaštitu imperatora Heraklija. Ova je zemlja također bila podjarmljena od Avara te opustošena, a ponovno naseljena u vrijeme cara Heraklija. Nazvani su Pagani stoga što nisu prihvatili krštenje u vrijeme kad su svi Srbi primili krštenje. Naziv »pagani« na jeziku Slavena znači »nekršteni« ali na jeziku Romeja (Grka) njihova se zemlja naziva Arenta pa se i njih same naziva Arentani sa strane istih Romeja.
U Paganiji su naseljeni gradovi Mokron, Beroullia, Ostrok i Slavinetza. Uz to oni posjeduju i ove otoke: veliki otok Kourkra ili Kiker, na kojem postoji i grad, drugi veliki otok Meleta ili Malozeatai, kojega spominje sv. Luka u Djelima Apostolskim, pod imenom Meliten, na kojemu je zmija ugrizla Svetog Pavla za prst, a koju je on bacio u vatru, drugi veliki otok Phara, drugi veliki otok Bratzes. Tu postoje i drugi otoci koji nisu pod vlašću istih Pagana: otok Hoara, otok Les, otok Lastobon.]

Prva krstjanska crkva je – dugo vremena – bila neznatna manjina i izvana promatrana kao sekta judaizma. Krstjani su morali trpjeti svirepo razdoblje progonstva u Rimskom carstvu, kroz tri stoljeća. Nisu imali nikakve moći niti političkog utjecaja. Iz ovog razloga, za prve krstjane pokornost je bila centralna tema odnosa između njih i predstavnika države. U tekstovima Novog zavjeta i onim iz prvih stoljeća poslije Krista pronaći ćete perspektivu malog čovjeka te osnovno pouzdanje da su svi koji su na vlasti sredstva Svemogućega Boga. Naglasak tradicije krstjanske zajednice je stalno vraćanje na događaje u vezi s njenim osnivačem, Isusom Kristom. Zbog ovoga je sastavni dio krstjanskog gledanja na državu stalna napetost u ličnosti Isusa Krista – Sina Božijeg, koji ima moć vladanja nad svime, a istovremeno je putujući propovjednik bez ikakve moći, čak progonjen i razapet.[7]

 

 

Srednjovjekovni period

(© by Rasim Ibrović 2011)

Crkva bosanska – pravovjerna kršćanska konfesija
Ono što se desilo sa stećcima u literaturi od XIX stoljeća pa sve do danas identično je sa tumačenjem Crkve bosanske. Naime, mnogi autori pišući o Crkvi bosanskoj bili su u potunosti oslonjeni na strane izvore u kojima su mogli saznati sve ono što ta Crkva nije bila. Razlog je jednostavan, radi se o izvorima nastalim u okruženjima krajnje neprijateljski nastrojenim prema Bosni i bosanskom društvu, odnosno, Crkvi bosanskoj. U takvim izvorima nalazimo arsenal najrazličitijih diskvalifikacija Crkve bosanske, koje kada se sagledaju  međusobno su oprečne, a što je najvažnije, nemaju nikakvog oslonca u samoj Bosni, odnosno, bosanskim izvorima.
Na osnovu stranih izvora tumačenje Crkve bosanske ide u pravcu bogumilstva, neomanihejstva, odnosno, dualizma. Za sve navedeno nema nikakvog dokaza u izvorima nastalim u samoj Bosni.
Na osnovu bosanskih izvora jasno možemo zaključiti da je Crkva bosanska bila šizmatička crkva, autonomna, ali pravovjerna, nikako dualistička, te je stoga možemo jasno definisati kao kršćansku konfesiju. Za stvaranje što jasnije predstave o Bosanskoj crkvi iznimno su važne bosanske povelje, epitafi na stećcima, vjerski rukopisi – evanđelja [6] i od krucijalne važosti oporuka (testament) gosta Crkve bosanske Radina. Butkovića iz 1466. godine. Svi bosanski izvori su u savršenom suglasju, za razliku od nebosanskih.
Iz izvora, a posebno spomenute oporuke gosta Radina, saznajemo sljedeće karakteristike Bosanske crkve.
Crkva bosanska je kršćanska konfesija koja ima svoju crkvenu strukturu i hijerarhiju, različitu od dvije velike kršćanske konfesije (rimokatoličanstva i pravoslavlja). Dakle, u ekleziološkom kontekstu, Crkva bosanska je autonomna.
Crkva bosanska je vjerovala u Sveto Trojstvo, odnosno, u osobnog Boga Oca i Sina i Duha Svetoga. Na osnovu ovoga jasno je da je Crkva bosanska pravovjerna kršćanska konfesija, koja se u hristološkom kontekstu ne razlikuje od dvije najveće kršćanske denominacije[1].  Ipak, na osnovu dostupnih izvora nije nam poznato u potpunosti pneumatološko vjerovanje Crkve bosanske [2].
Također, pouzdano znamo da je Crkva bosanska vjerovala u materinstvo Majke Božije, u stvarno mučenje i smrt Isusovu, zatim, njegovo uskrsnuće i uzašašće, u istočni grijeh, osobne grijehe, oproštenje grijeha, u vječni život, posebni sud nakon smrti i strašni sud, i naravno, u milost Božiju. U oporuci gosta Radina naglašava se važnost molitve i značaj posta. Važno je naglasiti da su bosanski krstjani štovali svetačke moći i priznavali sve vjerske istine sadržane u Apostolskom vjerovanju osim „vjerujem u svetu katoličku crkvu[3].
Među blagdanima koje je Crkva bosanska blagdanovala poznati su nam sljedeći: Isusovo rođenje (Božić), Blagovijesti, Uskrsnuće i Uzašašće, Dan sv. Djevice Marije, sv. Petra i Pavla, sv. Mihovila Arkanđela, sv. Stjepana i Svi svete.
U vjerskim rukopisima (evanđeljima) ne nalazimo potvrdu latinskim izvorima, koji govore da su bosanski heretici prezirali i osuđivali Stari Zavjet. Naime, jedan od najvažnijih rukopisa Crkve bosanske Zbornik Hvala krstjanina demantuje tvrdnje latinskih izvora, jer je u njemu prisutan dekalog (Dest Božijih zapovjedi iz Starog Zavjeta), ali i slike starozavjetnih proroka, kao npr. Mojsija. Također, u spomenutom zborniku je i Ivan Krstitelj, za kojeg znamo da su ga prezirali bogumili, što je demant više da je Crkva bosanska bogumilska.
Iz Radinove oporuke saznajemo  o strukturi i hijerarhiji Crkve bosanske. Svi članovi Crkve bosanske dijele se na dvije grupe:
1.     Mirski ljudi (credentes), koji su činili brojniju skupinu i
2.     Pravi krstjani i krstjanice, tj. redovnici (regulantes), koji su činili manju skupinu. Iz ove skupine izdvajali su se svi članovi crkvene hijerarhije, a to su:
·        Strojnici ili poglaviti krstjani – nositelji različitih službi.
Iz skupine strojnika proizilazili su dvije vrste dostojanstvenika, niži u hijerarhiji, a to su:
Starci, i viši Gosti. Na čelu crkve nalazio se Djed u funkciji biskupa.
Za krstjane  i  krstjanice postoji dvojako tumačenje. Po jednima krstjani i krstjanice su svi vjernici Crkve bosanske, a po drugima ti su se nazivi odnosili isključivo na pripadnike duhovnog staleža (redovnike i redovnice). [5]
Neophodno je spomenuti i nazive koje su upotrebljavali Bosanci u srednjem vijeku za svoju Crkvu bosansku i svoju vjeru, to su: Crkva bosanska i Crkva božija; vjera naša, naš zakon, prava vjera i prava vjera apostolska. Iz ovog naziva „prava vjera apsotolska“ zaključujemo da su  Bosanci Crkvu bosansku i njen postanak vezivali s vremenom prakršćanstva [4].
Na kraju nekoliko iznimno važnih činjenica o Crkvi bosanskoj. Naime, pošto se ova crkva dovodi neopravdano u vezu sa dualizmom, neomaniheizmom i bogumilstvom, neophodno je kazati da je Crkva bosanska gradila crkvene objekte, nadgrobne crkve, imala je razvijenu likovnu umjetnost posebno onu u rukopisima, križ je sveprisutan i u sepulkralnoj umjetnosti, ali i u minijaturi itd.
Zaključak
O Crkvi bosanskoj valja jasno kazati da je ona pravovjerna crkva u teološkom kontekstu, ali raskolnička (šizmatička) u odnosu na dvije velike kršćanske konfesije. Šizmatička Crkva bosanska imala je svoje korijene u bosanskoj katoličkoj biskupiji (onoj koja je dislocirana u Đakovo), taj izvjesni kontinuitet opaža se i u nazivu. Naziv eccleasiae bosnensis za bosansku biskupiju preživjet će u nazivu Crkva bosanska.
Iz sveg navedenog nikako se ne da zaključiti da je Crkva bosanska: bogumilska, neomanihejska, odnosno, dualistička, nego isključivo pravovjerna kršćanska crkva!

© by Rasim Ibrović 2011 

Crkva bosanska u ovom djelu Evrope predstavljala je izuzetno važnu kariku u lancu kontinuiteta postojanja historijske Hristove Crkve koja je od samog početka slijedila stope svoga, od nevjernog svijeta odbačenog i progonjenog Spasitelja. Historičar Broadbent zaključuje:

"Ovi „prijatelji Božji“ ostavili su vrlo malo zapisa, tako da ostaje još mnogo toga što bi trebalo otkriti u pogledu naučavanja i prakse, ali je očito da su predstavljali odlučan protest protiv prevladajućeg zla u kršćanstvu i da su najvećom energijom nastojali da se čvrsto drže naučavanja i uzora crkava iz Svetog Pisma. Njihova povezanost sa starim crkvama u Armeniji i Maloj Aziji, s albigenzima u Francuskoj, valdenzima i drugima u Italiji, te husitima u Češkoj, pokazuje da su imali zajednički temelj vjerovanja i prakse, i to ih je sjedinjavalo. Njihov herojski stav tokom četiri stoljeća protiv moćnijeg neprijatelja pruža primjer vjere i ljubavi do same smrti, iako o tome ima malo podataka; na takav se primjer u povijesti rijetko nalazi."

 

Posljednja historija

15. Januara 2002 godine, Krstjanska zajednica sa hižom u gradu Tuzli starta i registruje se u neovisnu i zasebnu cjelinu, legalnu vjersku Krstjansku zajednicu koja će sve učiniti da svijetu pokaže da krstjani postoje i u gradu Tuzli i u Bosni i Hercegovini. 26.04.2005. godine Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine  potvrdilo je kontinuitet pravnog lica te upisalo je Zajednicu u Registar crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini.

Zajednica se rađala u jednome domu na kraju grada Tuzle. Na početku svoga djelovanja ova zajednica je okupljala pretežno omladinu koja je bila svjedok rata, i nevine ljude na kojima je ostala velika rana stradanja, rušenja i uništavanja njihovog grada. Zajednica je koliko toliko uspijevala kroz svoju angažovanost da pridobije omladinu u svoje članstvo i pruži im najveću utjehu koju mogu dobiti, a to je mir u duši sa Bogom.
Tako se iz dana u dan Zajednica širila dok nije bilo mjesta u prostoru gdje se okupljalo i dok u toj porodičnoj kući nije više bilo mira niti danju ni noću. Počelo je traženje vlastitog prostora. 2002. godine je dobivena jedna stara kuća u centru grada te uz pomoć prijatelja - donatora, ta bivša kuća porodice Ćilimkovića je sanirana za potrebe Zajednice i njezine partnerske organizacije. Krajem 2005. godine općina Tuzla je dala građevinsku dozvolu za dogradnju, pored stare kuće po uzoru 100 godina strarog projekta, novog objekta - salu za potrebe većih skupova. Prostor služi zajednici od ljeta 2010.

Zajednica ima cilj postati značajni pozitivni faktor u društvu Bosne i Hercegovine. Ona želi surađivati sa svim pojedincima i organizacijama kojima je stalo unapređivanju istine, pravde i mira među ljudima. Ona želi biti veza među ljudima koji žele u jedinstvu Duha, ispod jednog Boga, po uzoru i učenju Gospoda Mesije Isusa, živjeti pobožni i pravedni život te se truditi da vrijednosti i blagoslovi Božijeg carstva budu realizovani u bosansko-hercegovačkom društvu.

 

Fusnote
1. Ivan Mužić, VJERA CRKVE BOSANSKE, Split, 2008. god., str. 77
2. Poznato je da istočna (pravoslavna) i zapadna (rimokatolička) crkva različito vjeruju (poimaju) Duha Svetog. Na Prvom carigradskom saboru 381. god. potvrđeno je Nicejsko vjerovanje koje kaže  da je Sin istobitan (grč. Homoousios) Ocu, tj. jedinstvo Oca i Sina. Dakle, Nicejsko vjerovanje bavi se  shvaćanjem Sina, a o Duhu Svetom u Nicejskom vjerovanju kaže se “Vjerujemo u Duha Svetoga”.  Carigradski sabor proširuje nicejsko vjerovanje u kontekstu Duha Svetoga (zato je ovo vjerovanje nazvano nicejsko-carigradsko), pa se kaže da Sveti Duh “izlazi od Oca”. Međutim, na Zapadu je u tekst nicejsko-carigradskog vjerovanja uključen i tekst koji se navodi pod latinskim nazivom “Filioque” što znači  “I sina”. Tako smo dobili dva različita vjerovanja i poimanja Svetog Duha. Istočna crkva vjeruje da Sveti Duh izlazi od Oca, a zapadna crkva vjeruje da Sveti Duh izlazi od Oca i Sina.
Kakvo je bilo pneumatološko vjerovanje  kod pripadnika Crkve bosanske, je li ono bilo identično zapadnom ili pak  istočnom učenju, danas nam još nije poznato.
3. Srećko M. Džaja – Dubravko Lovrenović, SREDNJOVJEKOVNA CRKVA BOSANSKA, U: Svjetlo riječi, 2007. god., str. 12
4. Ivan Mužić, VJERA CRKVE BOSANSKE, Split, 2008. god., str. 76.
5. ĆOŠKOVIĆ, Pejo Crkva bosanska u XV. stoljeću / Pejo Ćošković. - Sarajevo : Institut za istoriju, 2005. str. 217-
6. Rukopisi nastali u krilu Crkve bosanske su došli do nas u vrlo ograničenu broju: u svemu cjelovitih i manje cjelovitih: trinaest četveroevanđelja, četiri apostola i tri zbornika. Cjelovitim i manje cjelovitim rukopisima treba dodati niz fragmenata. Anica Nazor, RUKOPISI CRKVE BOSANSKE, Fenomen “krstjani” u srednjovjekovnoj Bosni i Humu : zbornik radova. – Sarajevo : Institut za istoriju, 2005. god str. 539
7. Dr. Cla Reto Famos (Švicarska) IDEJA O “KRŠĆANSKOJ DRŽAVI”– ODNOSI IZMEĐU DRŽAVE I RELIGIJE SA STANOVIŠTA KRŠĆANSKE TRADICIJ E. Međunarodni simpozij Sarajevo (BiH), 21.-24. oktobar/listopad 2007. Uloga i značaj religije u sekularnom društvu iz muslimanske, kršćanske i jevrejske perspektive sa fokusom na Jugoistočnu Europu. str. 160
arrow_back_small

 

 

Pojmovnik

  1. Apostolsko vjerovanje
  2. Djed
  3. Ekleziologija
  4. Hristologija
  5. Krstjani i krstjanice
  6. Mirski ljudi
  7. Oporuka  Gosta  Radina
  8. Pneumatologija
  9. Starci
  10. Strojnici
  11. Srbi

 

Apostolsko vjerovanje = Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje. Vjerujem u Mesiju Isusa, Sina Njegova jedinoga, Gospoda našega, koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice, mučen pod Poncijem Pilatom, razapet, umro i pokopan; sišao nad pakao; treći dan oživio i ustao od mrtvih; uzašao na Nebesa, sjedi s desna Bogu Oca Svemogućega; odonud će doći suditi žive i mrtve. Vjerujem u Duha Svetoga, svetu sveopću Zajednicu, zajedništvo svetih, oproštenje grijeha, oživljenje tijela i život vječni. Amin.

Djed = Na čelu Crkve bosanske nalazio se djed, odnosno pravi episkup. U pogledu značenja tog naziva nema nesporazuma i svi se istraživači slažu da se pod njim uvijek mislilo na vrhovnog poglavara krstjana u Bosni.

Ekleziologija = Ekleziologija je grana kršćanske teologije koja proučava ustroj, obilježja i duhovnu funkciju crkve.

Hristologija = Hristologija ili kristologija (od Hristos i grčke -λογία, -logia) je oblast kršćanske teologije koja se primarno bavi prirodom i ličnošću Isusa Krista.

Krstjani i krstjanice = Osnovicu duhovnog staleža činili su redovnici i redovnice, krstjani i krstjanice, domaće izvorne građe, odnosno pravi krstjani i prave krstjanice, kako ih naziva gost Radin Butković.

Oporuka  Gosta  Radina † Neka je (u) sviden’je svemog(uće)ga g(ospo)dina b(og)ai u znan’je samovladuštaago i b(la)goljubimaago gospodstva dubrovač’koga, jere jaa, gost’ Radin’, buduće m(i)los’tiju b(o)žiom’ naměstan’ u svoioi pameti na svako cělo i istino ufan’je, da mi je nepotvoreno za mene i kon’ mene. Postavih’ u kneza Tadioka Maroevićja i u sinovca mu Maroja Naokovićja, kako se i što zdr’ži i uzdr’ži u zapisěh i načiniěh’, koja pisma jedna esu u notari g(o)-spodstva dubrovačkoga a druga pisma esu u mene gosta Radina od’ iste ruke kneza Tadioka Maroevićja i pod’ njegovu pečat’ věrovanu, za ti za isti poklad’, e k(a)da li (bi) se što zgodilo menie gostu Radinu, smrt li ali koim’ drugim’ uzrokom’, tai pisma ostaju i esu u Ivan Kaboga, koi se zdr’že u imenu u više r(e)čenieh’ pisměh’ i poveljah’, za koi poklad’ s’da od’lučih’ i razredih’ na bol(j)i na pra-vii način’ nego što se i kako imenuje u prvieh pisměh’. S’da ovoi poslěgne od’ prvieh’ pis’mo učinismo, da zdr’ži vsa ina i po sem’ pismu moem’, gosta Radina, da se ima i hoće razrediti i uči(ni)ti za moje r(e)čeno iman’e, koe se nahodi u prvěh više r(e)čenieh’ po-veljah’, da se svakomu momu surodniku, a ili sluzi ali prijaatelju na punu i na tvrdu moje razregen’je: Naipr’vo za moju dušu, gosta Radina, šest sat’ dukat’ zlatieh’ da se dadu na službu božiju, tai šestsat’ dukat’ da se imaju podati razložno i načino(m’). Trista dukat’ da se imaju i hoće dati u ruke net’ja mi, gosta Radina Seoničanina, da on’ toi razděli s pravom’ dušom’ i z dobriem’ načinom’ kršteni-em’, koi su prave věre apostolske, praviem’ kr’st’janom’ kmetem’ i pravěm’ kmeticam’ krstjanicam’, koi da za moju dušu svaki ve-lik’ dan’ i svetu nedělju i svetu petku, na zemlju kolena poklečuće gov(o) re svetu molivitvu(!) božiju, da bi nas’ iz’bavio g(os)pod’ bog’ od’ grěhov’ našieh’ i pomilovao na strašnom’ sudištu věku věkoma; a navlašno da se toi děli stariem’ kmetem’ i kmeticam’, takoge tko bi bili ubozi dobri muž’je, od’ koe su godie vr’ste, ili krst’jane ili krst’janice, koi grěha ne ljube da im’ imaa i hoće dělit r(e)čeni neti mi Radin’, kako koga vidi i znaa od’ našega zakona, ili slěpa ili hroma ili mlobna ili uboga, kako koga videći, nikomu tri perpere a nikomu četiri a nikomu pet a nikomu šest a nikomu sedam a nikomu osam, takoće i mr’sniem’ ljudem’, prokaženiem’ i slěpim’ i hro-měm’ i gladniem’ i žedniem’ i starcem’ i staricam’: těm’ da se imaa i hoće dav(a)ti, kako koga videće, na velike blage dni u svetu nedělju i u svetu petku i navlašno na dan’ svetoga rožas’tva Hristova i na sveto blagověšten’je i na sveto vz’krsen’je gospogn’je i na dan’ svetoga Georgija moga kr’snoga imena, i na dan’ svetoga vz’nesen’ja g(o)-spognja i na dan’ svetoga Petra i na dan’ svetoga Pavla i na dan’ sve-toga Stěpana pr’vomučenika i na dan’ svetoga Mihail’ja arhangela, na dan’ svete děve Marie, na dan’ svěh’ svetieh’: toi sve više pisano imenovano, kako se i što u sem pismu zdr’ži, tei dukat’ da ima dati knez’ Tadioko Marojevik’ i sinovac’ mu Maroje Naoković’ r(e)-čenomu gostu Radinu svrhu njegove věre, koju věruje i posta, koi posti, da ne može ni hoće na manje donesti ni učin(i)ti više pisanoga imenovanoga dukat, nego razděliti pravo i cělo i istino za moju dušu, kako se i što više imenuje, ako neće biti pričešnik’ božiem’ neposlušnikom’ i ako hoće, da mu je mirna i pok(o)ina duša prid’ višniem’ g(o)spodom’ b(o)gom’ i prěd’ svetom’ troicom’ nerazděli-mom’, těm’ pravo da up(o)koi dušu moju, koliko ushoće g(ospo)d(i)nb(o)g’ svemogući.Takogere po ti način’ rěč’ po rěč’, slov(o) po slov(o), od’ těhie naiprě šest sat’ dukat’ stalju a na ufan’je božie drugu tri sta dukat’ u oblast’ i razgledbu kneza Andruška Sorkočevićja i Tadioka Maroevićja, da su oni tomui počelo i svrha, razredit i razdělit rečeno zaduš’je moje, gosta Radina, po pravom’ pravilu ništetniem’ i ubozi-em’, slěpiem’ i hromiem’, sirotam’ i udovicam’, za to pově i ostavih’ u njih’ moje rečeno zaduš’je svr’hu věre i duše plem(e)nstva njih’, da děle, kako koga vide stara ili uboga a ili nevolna čověka, nikomu 3 dinare a někomu 4 dinare a někomu 5 a někom’ 6 a někomu 7 a někomu mimo 8 dinara. K tomu da se imaju svěće žeći za dušu moju, gosta Radina, u hraměh’ božieh’ na onei svete velike dni, koi se više imenuju, svaku svetu nedělju i svetu petku. Od’ veće togai zadušja, koe je od’lučeno na službu božiju i svieh’ svetěh’, jaa gost Radin, ne znaje svr’šen’ja životu momu, k’da li, gdě li, u koe li vrěme, naredih’ i sredih’ i razpisah’ ostaalo pravo iman’je moje, bude zdrav’ u pameti moioi, da stoi reč(e)no iman’je moje, sve pod’puno, menie za menie, na moju volju, po svem’, u svem’ i po sve. A zgodilo li bi se s’mrt’ meně, gostu Radinu, ostaljam’ i nareguju ostalo moje imanje: naipr-vo Vukavi krst’janici bratučedi mi, a kčerši Tvrtkovi 150 dukat’, a gostu Radinu netju mi Seoničaninu 100 dukat’, a drugoi Vukavi kr’stjanici mlaišoi Vuknin(oi) 100 dukat’; Stoisavi mlaišoi moioi šest’ des’t’ dukat’; Vukni sestri moioi 360 dukat; a Vučici kčerši mo-ioi 200 dukat; a trem’ kr’stjam’, koi su za mnom’ pošli, naipre da se daa Vukše 60 dukat’, a Radoju 50 dukat’; Mil’savi kr’stjanici da se aa 20 dukat’ a Radanu kr’st’janinu da se daa 60 dukat’. A od’ pro-čieh’ naiprie da se daa Pavi nevěsti mi s tremi sinmi dvě tisuće dukat’ a kćerši mi Alinci 100 dukat, a sinovcu mi Vladislavu z duma sinovma tisuću dukat’ a nevěsti mi K’tavi 100 dukat’. A slugam’ mo-jem’, koi su za mnom’ pošli, naiprie Vukasu kom(o)rniku 100 du-kat’, Radoslavu i bratu mu Vukiću Radilovićem’ 60 dukat’ Radovanu Ostoiću 30 dukat’, a četirem’ Goitanovićem’, Radivoju i Mihoju i Radosavu i Obradu, svěm’ njim’ 70 dukat’, tako da budu Mihoju tridesti dukat’, a oniem sviem trem’ 40 dukat’. Radonji Vukotiću40 dukat’, Vukiću Vukašinoviću 30 dukat’, Obradu i Milici, slugam’ Paviniem’, 10 dukat’, a Gjurenu i Ilie 10 dukat’ a našemu prijatelju, knezu Tadioku Maroeviću, dvěsti dukat’ i šubu moju crvenu od’ ak-samita, podstavljenu ciblini, koju mi je darovao gospodin kral’ Matijaš’, a knezu Andrušku 100 dukat’, za hram’ i za greb’, gdě mi kosti budu i legu, 140 dukat’.A ovoi neka se znaju pokladi, pravi gost’ Radin’, što je tko u mene postavio, da mu ne izgine ni na manije doge: naiprie bratu-čeda mi, gosta Radivoja, 270 dukat’, toi da mu se daa dětetu, a sinu Božićka Miloševićja Sěrčanice da mu se da 190 dukat’, a Vuoku, gostu uskolpalskomu, 110 dukat’. A ostalo moje iman’je, ili je u sudoveh’ ili u inom’ kovu, toi da razděle četiri sinovci moi Vladislav’ i Tvr’tko i Jurai i Radič’, a ostalo pokuć’je i iman’je moje toi da je na glave Vukni i Vučici i Mihni i Tvrtku i Jurju i Radiču, ili bi konji, ili su svite moje i bisazi, ili koe godie pr’tište, izam’ šuba sa zlatom’: onai da e Tvr’tku Toi sve više imenovano na ufan’je božie razdělismo i naredi-smo, da dobar’način’ i razred’bu učine tomui svemu više pisani po-četni i više imenovaani vlas’tele knez’ An’druško Sorkočević’ i knez’ Tadioko Maroević’ i š njim’ mojaa dva sinovca Vladislav’ i Tvr’tko.Pisano lět g(o)spodneh’ na 1466. lěto m(ě)seca ženara 5. dan’ u Dubrovniku.

 Mirski ljudi = Gost Radin Seoničanin trebao prvih 300 dukata razdijeliti “krštenima koji su prave vjere apostolske, pravim krstjanima
i pravim krstjanicama” i onima koje naziva “mirskim ljudima” (dugo se čitalo “mrsni ljudi”). Crkva bosanska u XV. stoljeću / Pejo Ćošković, str. 220

Pneumatologija = Kršćanska teologija koja se bavi Svetim Duhom se naziva pneumatologija.

Starci = Po svom značenju “starac” u nazivlju Crkve bosanske odgovarao bi prema mišljenju filologa i povjesničara prijevodu grčkih riječi Πρεσβύτας u značenju
“star”, “vremešan”, odnosno komparativu te riječi Πρεσβυτέρῳ. (Titus 2:2, 1 Tim. 5:1)

Strojnici = Tragom navoda iz dubrovačkog pisma Ivanu Stojkoviću na čelu Crkve bosanske nalazio se djed, odnosno pravi episkup, zatim je slijedio zbor strojnika ili poglavitih krstjana. Njega su činili gosti, koji su zauzimali viši čin u crkvenoj hijerarhiji i starci, koji su bili niži na ljestvici crkvenih dostojanstvenika.

Srbi na jeziku Bizantinaca je riječ koja označava »robove«, a na tom jeziku obično se riječju »serbula« označava obuću robova, a riječ »tzerboulianous« označava one koji nose jeftinu, siromašku obuću. Srbi (odnosno balkanske sluge) su to ime dobili jer su postali robovi imperatora Bizantinaca, i to se odnosi na porobljeno stanovništvo, socijalnu kategoriju na prostoru koji navodi Konstantin Porfirogenit, ali ne i na zasebnu ETNIČKU grupu. (Citat, John V. Fine).]]

arrow_back_small
 
Nalazite se: Početna O nama Historija zajednice