crkvabosanska.org

Crkva bosanska danas

constantin

Crkve između izvornog i političkog kršćanstva

Crkve između izvornog i političkog kršćanstva

Piše: Drago Bojić

Milanski edikt označava najvažniju prekretnicu u kršćanskoj povijesti, ali i nultu točku onoga što se unutar te povijesti ali i opće povijesti religija naziva „konstantinovskom erom“. Ova sintagma s jedne strane evocira na slobodno ispovijedanje vjere koje je kršćanima i pripadnicima drugih religija dao car Konstantin, ali je još više i metafora kojom se izriče tijesna povezanost između crkve i države u povijesti. Iako su danas crkva i država u različitim pravnim varijantama odijeljeni jedna od druge i iako će mnogi i u Crkvi i u društvu ustvrditi da je „konstantinovska era“ kao metafora njihove sprege prošlost, čini se da se kršćanske crkve nisu u potpunosti oslobodile sindroma „konstantinovog zagrljaja“. To dijelom pokazuju i ovogodišnje proslave 1700. obljetnice Milanskog edikta koje ne prati diferencirano povijesno kontekstualiziranje ovog događaja niti dovoljna svijest o pogubnosti političko-crkvene sprege koja je potom uslijedila i čiju su cijenu stoljećima plaćali životi mnogih ljudi, pripadnika drugih religija ali i samih kršćana.

Milanski edikt je načelno omogućio slobodu vjeroispovijesti svim religijama u Rimskom Carstvu, ali od toga su koristi imali isključivo kršćani. Edikt je, dakle, prekinuo višestoljetni progon i strašna mučenja kršćana, ali ih je ubrzo ne bez njihova pristanka izručio u zagrljaj caru i državi iz kojeg će ih tek moderno vrijeme i razvoj demokracije otkinuti, ne bez otpora od strane crkava i još uvijek prisutnog žala i nostalgije za prošlim (konstantninovskim) vremenima. Zahvaljujući Milanskom ediktu i naklonosti Konstantina i careva nakon njega, kršćanstvo je postalo masovno i izvanjski vrlo moćno, ali iznutra i u odnosu na Evanđelje i Isusa iz Nazareta na kojeg se pozivalo, slabo i neautentično. Ove činjenice kršćani su bili svjesni već ubrzo nakon što su zadobili slobodu i nije uopće mali broj kršćana koji su već u četvrtom i petom stoljeću sa žaljenjem i gorčinom konstatirali da se kršćanstvo udaljilo od evanđeoskih načela a prihvatilo logiku političke moći u društvu, da je nestala snaga izvorne Crkve (prva stoljeća progonjenog kršćanstva) i da se usporedo s omasovljavanjem Crkve i rastom njezina bogatstva, smanjivala i osiromašivala vjera.

Iako je, dakle, Milanski edikt osigurao kršćanima slobodu vjere, ništa u svemu tome nema ni „čudesno“ ni „božansko“ kako se to kroz cijelu povijest kršćanstva pa i danas ponekad naglašava, a cara Konstantina, okrutnog vladara i tiranina, uzdiže na pijedestal svetosti. Bila je to jedna u nizu pragmatičnih odluka cara Konstantina, koja je dakako kršćane oslobodila strašnih progona, ali su oni ubrzo zloupotrijebili zadobivenu slobodu, kako će to godine i desetljeća nakon izdavanja edikta pokazati. Samo pola stoljeća kasnije, zahvaljujući velikom Konstantinovom prijatelju i „obožavatelju“, biskupu Euzebiju Cezarejskom (265-340) i caru Teodoziju Velikom (347-395) koji je proveo kristijanizaciju cijeloga carstva, surovo kažnjavajući i progoneći pripadnike drugih vjera i vjerovanja, kršćanska zajednica će postati privilegirana i jedina dozvoljena religija Carstva, u potpunoj sprezi s političkom vlašću, zbog čega će kršćanstvo tada ali i u stoljećima poslije često zanijekati samo sebe i svoje ideale.

Otada, još za vrijeme cara Konstantina, kako god to kršćani nerado priznali i opravdavali se mnogim pozitivnim stranama svoga djelovanja i svoje povijesti, započinje imperijalistička povijest političkog kršćanstva i njegovih crkava, povijest u kojoj su kršćani ostvarivali svoje misionarske ciljeve, ali i ciljeve političke moći, pri čemu su počinili i strašna zla. O takvoj zloupotrebi religije, koja je zapravo opće mjesto i koja kao mračna sjena prati povijest i djelovanje svih religija, sociolog religije Željko Mardešić kaže: „Današnja istraživanja bjelodano ukazuju na to da je u povijesti baš religija igrala ulogu obrazine ili maske, jer je svojom teološkom retorikom i obrednim svečanostima dobro pokrivala i skrivala scenarij nereligiozne ili potpuno svjetovne koristi. Maska religije dobro je skrivala prizemne i zemaljske gospodarske interese, bezbožno nasilje i grijeh smrti bližnjih.“

Nije potrebno ići u daleku povijest da bismo našli argumente za potvrdu ovih riječi. Za naše prostore i za ljude koji ovdje žive, dovoljno se prisjetiti devedesetih godina i negativne uloge koju su pritom imali neki predstavnici religijskih zajednica. Nesumnjivo je da je u svemu tome bilo i pozitivnih primjera vjerskog mirotvorstva zahvaljujući ponajprije pojedincima, ali je dio religijskih predstavnika, što šutnjom što otvorenim zagovaranjem, sudjelovao u širenju i opravdavanju zla koje su režirale političke i nacionalne ideologije. Dovoljno se ovdje prisjetiti zastrašujućih prizora blagoslivljanja oružja, liturgijsko-kadioničarskih performansa ili horskih zazivanja Alahova imena pred vojne operacije.

U naše vrijeme, od konca dvadesetog stoljeća, kršćanske crkve postaju svjesnije mračnih strana svoje povijesti i zla koje su Crkve i kršćani učinili jedni drugima i pripadnicima drugih religija. U tom kontekstu posebno se izdvajaju oprosti i isprike židovima, pravoslavnima, protestantima, Indijancima Latinske Amerike, afričkim narodima, ženama, osude križarskih ratova i priznanje zabluda na području znanosti koje je u više navrata izgovarao papa Ivan Pavao II. No, njegove riječi ne prati i praksa kršćanskih crkava na našim prostorima. Proces katarze, svijest o grijesima i zločinima iz vlastite povijesti ovdje je uglavnom tabu tema. Predstavnici religijskih zajednica i dalje lamentiraju isključivo nad svojim žrtvama i nerijetko beskrupulozno ignoriraju pa i preziru žrtve i stradanja drugih. Pritom njihovo djelovanje ide u korist istim onim ideologijama koje su proizvele zlo, a crkve se „konstantinovski“ prepuštaju zagrljaju nacionalnih politika i njihovih ciljeva, održavajući na taj način monopol u društvu i ulogu čuvarica narodnih (etničkih) interesa.

Milanski edikt i cara Konstantina treba promatrati isključivo u njihovom povijesnom kontekstu. Nesumnjivo je da je to važan datum za kršćansku povijest, ali bio je to politički i pragmatični čin jednog cara koji se vodio isključivo političkim razlozima. Kršćani su time dobili slobodu ispovijedanja vlastite vjere, ali su ubrzo tu slobodu izručili onome od koga su je i dobili – caru i carevima kroz cijelu povijest. Ako ovdje treba nešto slaviti, onda samo i isključivo činjenicu da je ovaj akt načelno dao slobodu svim vjerama, da su prestali progoni i mučenja kršćana, a sve drugo valja promatrati u ogledalu onoga što se događalo u godinama i stoljećima poslije. Koliko god je Milanski edikt razlog za slavlje među kršćanima, toliko je i još više poziv na preispitivanje vlastite prošlosti i sadašnjosti, odustajanje od svih oblika političke religije i konačni raskid s „kontantninovskom“ prošlošću. Svaka sprega s političkom moći i vlasti nužno proizvodi zlo i ona je posve u suprotnosti sa životom i djelovanjem Isusa iz Nazareta, na koga se kršćanske crkve pozivaju i koga žele slijediti, a koji je u konačnici i sam stradao u zajedničkoj akciji (sprezi) religijskih i političkih vlasti. Autentični kršćani, svi istinski velikani kršćanstva u povijesti, od Franje Asiškog do Dietricha Bonhoeffera, djelovali su izvan konstantinovske paradigme, vraćali se izvornom Evanđelju i aktualizirali ga u svome vremenu. Taj izazov i zadaća stoje i pred suvremenim kršćanima i njihovim crkvama.

 
nesim mali aneo 307

HERETIČKA ETIKA KAMENIH ZAPISA

Esad Bajtal

Tekst predstavlja za štampu i Krstjansku zajednicu adpatirane teze potpisnika izgovorene na okruglom stolu "Porukes kamena" – univerzalna  simbolika i semantičko bogatstvo zapisa sa stećaka – koji je održan 22.novembra, 2012. u organizaciji JU Gradska biblioteka – Kakanj. Pored potpisnika, na Stolu su izlagali i Enes Karić, Hilmo Neimarlija, Vedad Spahić, Nina Salkić, Željko Grahovac i Elis Bektaš.

Stećke danas svojataju – svi.
Zapise sa stečaka ne slijedi – niko.
Kao da na njima ništa ne piše.
A piše mnogo toga.

I piše na način koji nas, ako smo ono što o sebi mislimo i govorimo da jesmo, semantički i moralno, debelo obavezuje.
U tom smislu, puko, neobavezujuće čitanje zapisa skamena, [1] danas nije moguće.
Moguće je samo o-čitavanje i praktično očitovanje spram očitanog, tj. zapisanog.

Nema čitanja van konteksta zbilje življenja. Nema čitanja sa stanovišta puke seminarsko larpurlartističke hermeneutike. Postoji samo aksiološki receptivno čitanje sa stanovišta vremena u kome jesmo. Tužnog i ružnog vremena kome, sudbinski nevoljno i životno opro, pripadamo.

Vremena religioznih nevjernika.
Vremena akademske prostitucije.
Vremena politiziranog kriminala i kriminalizirane politike.
Vremena materijalne i duhovne bijede.

Odnosno, vremena vlastodržački združenog, crkveno-crvenog i lijevo-desnog nemorala, o kojemu pisci kamenih zapisa, ne bi pristali da šute.

Pokušaću da govorim njihovim jezikom.

Bili su skromni, savjesni ljudi.

Ljudi moralnih i solidarno-altruistički visoko osviještenih nazora.

Evo jednog zapisa kao primjera tog morala, tog altruizma i te solidarnosti. Primjera dirljivo uzvišene skromnosti koju čitamo sa stećka župana Medulina s kraja XIV vijeka, koji, iako župan (dakle vlast), u svojoj savjesno i svjesno odbranoj ubogosti, do bola skrušeno, u kamen usiče i predade nam svoju svevremenski važeću poruku:

Nikada mnogo ne imah ...
Nikada ništa nesta ...
A dijelih ...[2]

Bili su, ne samo skromni, nego, za razliku od nas danas, vrlo obrazovani i samosvjesni, nepodložni inerciji ortodoksije bilo koje vrste.

Kao heretici, vjerovali su na svoj način, uporno ponavljajući: "Vjera u koju ja vjerujem". Čitanje sv. evanđelja bilo je obavezujuće. Posljedica toga, piše prof. Prohaska, bila je da su bili neusporedivo pismeniji od katolika i pravoslavnih svoga vremena.[3]

I ne samo od njih.

Bili su pismeni i načitani u tolikoj mjeri da je to daleko nadilazilo evropski nivo pismenosti i načitanosti od XII do XV vijeka. [4] Ta pismenost i načitanost, porodiće poetsko uzvišenu elokvenciju i onu snagu riječi čija će ubojitost postati brigom brojnih pāpā i inkvizitorā. "Njihove se riječi, uvlače poput raka", cijedio je kroz zube papa Ivan XII, optužujući ih da svojom herezom "truju umove katolika" i tražeći od bosanskog kneza Stevana da pomogne inkvizitoru Fabiusu na njihovom krvavom istrebljenju.

Otuda sistematski i nemilosrdni progoni s namjenom njihova zatiranja; kao i uredno spaljivanje svih knjiga i spisa. A kad ni to nije pomoglo gušenju njihove zdrave misli, pristupalo se nepojmljivo drastičnom načinu fiziološkog zatiranja njihove riječi: čupanje jezika bio je omiljen postupak protiv njih u Srbiji u vrijeme dinastije Nemanjića.

Sve to daje dodatnu vrijednost semantičkoj važnosti kamenih zapisa, koji nam svjedoče etiku ljudski pravednog življenja kakvu su istrajno-dosljedno, ne samo zagovarali, nego, i vlastitim primjerom pokazivali – na djelu.

A zagovarali su odsustvo sile, rata i nepravde.

Jer, "ubistvo nedolikuje pravednom čovjeku ... Dabiživ Drašković kažnjen je u času kad je odlučio da sudjeluje u nekom krvoproliću, u kome nije trebalo da se nađe"(Dizdar). O tome najbolje govori i onaj kameni zapis koji nas jetko i lapidarno zgusnutom elokvencijom opominje da zlo nije dozvoljeno i da ne može i ne smije proći nekažnjeno:

Kada htjeh pobiti –
tada i umrijeh...[5]

Danas, u Haagu, notorne masovne ubice i zlikovce, poput Karadžića i Mladića, debelo vrijeđajući njihove žrtve, u ime neke pozerski jeftine, pseudo-bontonski uštirkane i krajnje neljudske etikecije, oslovljavaju sa: " Gospodine!".

To "gospodin",asocira na Gospod.
A zar ubica može biti gospod(in)?

I zar gospod(in) može ubiti bez razloga i povoda, kako je to godinama činjeno po nalozima te dvojice! Dakle, Haškom se nominacijom te vrste, u ime nekog metafizičkog, lažnog prava, provodi stvarno nepravo i nanosi naknadna, sramotno-pogubna uvreda žrtvama.

Kameni zapisi, rekosmo, zabranjuju silu, ubijanje i rat. Boriti se smije samo u "pravednom ratu, u onome koji se vodi protiv rata, protiv zla. U samoodbrani". Vođen tom samoodbrambenom logikom, logikom prava na pravdu, Mak Dizdar će napisati sljedeće stihove:

Vas koji ste čisti sad mačem će da gone sa svakog stanka
I kao podvig hvaliće čas tvog mučnog i mučkog rastanka
Stog uzmi štit i oklop izvuci mač na svoje goniće
Kroz smrt uništi smrt uzdigni tako jedino žiće
[6]

Čitajući zapise skamena na nama je da otkrijemo ogromno, socijalno kulturno, političko i bosansko-patriotsko značenje bogumilstva koje u svojoj burnoj i kratkoj istoriji stoji i opstoji "na izrazito etičkim ciljevima" (I. Pilar). A njihovo ključno etičko nastojanje bilo je depolitizacija crkve i njeno odvraćanje od ovosvjetskih dobara. Odnosno od težnje za vlašću, bogatstvom i hedonističkom neodmjerenošću. Strogi asketizam ticao se svega: kako načina ishrane tako i ukupnog života. Sve to porodilo je jednu filozofiju skrušenosti, tačnije – vjerničke skromnosti – kojoj, na ovim prostorima, slične niti je bilo, niti danas ima. O ravnoj da i ne govorimo.

Naravno, i danas ogromna većina građana Bosne i Hercegovine, živi ubogo siromašno i skromno. Ali, to nije ona bogumilski dostojanstveno izabrana skromnost. Na sceni je nešto sasvim drugo. Teže i ubistvenije.

Na sceni je nametnuto siromaštvo.

A posljedica je lične gramzivosti i združene grabežljivosti, pojedinaca, grupa i klero-etničkih, odnosno moralno sklerotičnih partija, stranaka i ispolitiziranih vjerskih zajednica. Jer današnje Crkve (Jedna, Druga i Treća), za razliku od tadašnje Bosanske crkve, teže svim oblicima zemaljske moći, i blasfemijski obojene nezajažljivosti. Današnje vjerske vođe licemjerno, kurtizanski poslušno priliježu uz kriminalno pljačkaške etno-vlasti Ove Zemlje.

U doba pisanja kamenih zapisa, bilo je to radikalno drugačije. U ime ljudskog dostojanstva i poštenja, heretička etika kamenih zapisa, vrlo je jasna, i traži da se radi i živi od rada i truda vlastitih ruku, i u ime tog zahtjeva, jednako zabranjuje i davanje i uzimanje milostinje.

A danas?

Današnje tzv. "narodne kuhinje", (a ima li išta nenarodnije od "narodnih kuhinja"?), kao službene institucije milostinje, u direktnom su dosluhu sa etno-vlastima i vjerskim zajednicama. I predmet su, da paradoks bude kompletan, redovne i afirmativne medijske pažnje. Opljačkate, odnosno, "tranzicijom" u svoje džepove strpate svu narodnu imovinu, a onda tom istom narodu, preko "narodnih" kuhinja, od sveg njegovog bogatstva, dajete na kašičicu (jedan obrok dnevno), da preživi. I pri tom medijski halabučno pokazujete svoju praznično-bajramsku, narodnokuhinjsku "milostivost" i "brigu".

Ergo:
Vidite kako smo mi milostivi i dobri.
Budite zahvalni!
Da nije nas, pocrkali biste od gladi.

Samo jedan primjer:

Tetka Zilha, [7] ni kriva ni dužna, zahvaljujući upravo tom organizovano medijskom "zamazivanju očiju", poznatija je od svakog od nas pojedinačno. Pa i od svih nas zajedno! [8]

Dakle, umjesto da se stide pljačkom proizvedenog siromaštva, bh vlasti se diče organizovanom sadakom (tur. milostinja), praveći od nje simbol tobožnje vlastodržačke darežljivosti i dobrohotnosti. Očito, mnogo lakše je biti "darežljiv" i "milostiv", nego – pošten i odgovoran.

I još dalje i nemoralnije:

Ta lažna darežljivost, politikantski jeftino i krajnje licemjerno, u javno-medijskom prostoru, sasvim smišljeno, od strane nadležnih, funkcionalizira se kao simulakrum [9] brige i istinske predanosti Bogu. Na taj način, nakon krvave vanjske agresije (da dokrajčimo ono što agresoru nije uspjelo), digosmo ruku sami na sebe.

Kao u onom zapisu skrušenog raba Dabiže, koji nas jasno podsjeća i smjerno opominje:

Tvorcu nebesa i zemlje virno se klanjah
Između Njega i mene nebi
Nejasnih riči i skritih namira
Dok nas silni ne natiraše na drugo
Od tad se Gospodu na tuđem jeziku klanjah
Od tada On nerazmi mene ja ne razmi Njega
Zmrijeh 1203 godine
Kad je Gospd digo ruke od nas
A ja svoju digo na sebe

Izvan svake verbalne doslovnosti, a na tragu tematsko-semantički zadanog čitanja kamenih zapisa, taj tuđi jezik (Od tad se Gospodu na tuđem jeziku klanjah), kao matrica indukovane nevolje, danas i ovdje, bio bi jezik častoljublja i pohlepe (Od tada On nerazmi mene ja ne razmi Njega), sred koje, 550.000 ljudi nema posao (odnosno, onemogućeno im je da, bogumilski pošteno, žive od rada, tj od "svojih ruku"), dok 700.000 ljudi Ove Zemlje živi ispod granice siromaštva. Odnosno, jedva tavoreći, doslovno i svakodnevno stotine hiljada ljudi skapava od gladi.

U isto vrijeme, 85 etno-multimilionera [10] drži 9 milijardi dolara narodnog, etno-nacionalnog bogatstva u svojim džepovima. Čine to, valjda, u ime "zaštite vitalnog nacionalnog interesa". I sve to, naravno, uz puni blagoslov Politike, Crkve i vjerskih zajednica.

Naravno, mene ne čudi što Ovu Zemlju, na taj način, ruše oni koji ne kriju da je ne žele, i da je neće. Čudilo me, ali više ne, da sve to zajedno s njima, rade i oni koji se u Ovu Zemlju zaklinju. Iz priloženog, jasno je: i Nebu, i Zemlji, kunu se hohštaplerski lažno i politikantski licemjerno. Očito, na jedan jedini način koji – znaju i umiju.

Naravno, iako izvorno namijenjena puku (etno-gomili), laž se, na kraju balade, vratila sama sebi i svojim tvorcima. Tu, na kraju etno-"patriotske" inventure, nađosmo njih u laži i laž u – njima. Sve se odvijalo baš kao u onom samo-osvješćujućem kamenom zapisu:

Ti koji pročitaš moj kam, možda si hodio do zvijezda.
I vratio se, jer tami nema ništa do ti sam
Človjek može vidjeti ono tšto nije vidio, tčuti ono tšto nije čuo,
okustiti ono tšto nije otkusio, biti tamo gdje ga nije bilo, al uvijek i
svagdi samo sebe može najti ili ne najti

I eto, našli su se, i našli smo ih. Njih (etno-čuvare, nacional-demokrate, religiozuse, quasisocijaliste), nađosmo kako se dave u vlastitim lažima. Naravno, izgovoreno traži – valjan argument.

I evo ga:

Masovna nezaposlenost, i masovna glad ne lažu.
Odnosno, glad i demokratija, ne idu zajedno.
Baš kao što zajedno ne idu masovna bijeda i vitalni nacionalni interes.

Zato, ako nekada – bilo koga od ovih danas – sustigne i probudi glas griže savjesti, ostaviće nam iza sebe natpis sličan onom Medulinovom, samo promijenjenog, potpuno suprotnog predznaka.

Otprilike ovakav:

Sve imah
A redovno uzimah
Nikome ništa ne dah
I bi mi malo...

Kako da zbiljnost i o-zbiljnost ove aluzije (na župana i heretika Medulina), shvate nezasitni i sveimajuću etno-moćnici bh sadašnjice? Oni, kojima i dosta bi – premalo.

Pa, čak i previše, ne bi im – dovoljno
I, uzeše nam sve.

Baš sve.
Pa i molitve: jednu,drugu i treću.

Nama, sred te quasi-patriotske bijede, gladi i siromaštva, ostade samo četvrta.
Svima zajednička.
Ljudska.
Sirotinjska.
I sama inspirisana zapisima s kamena.

Molitva Makova:

Molitvu jednu jedinu znam
U ovom svijetu

Beskrušnom

Molitvu jedinu jednu imam
Molitvu o kruhu

Inosušnom

Kao antipod istinskih vjernika koji zaslužuju svako poštovanje, današnji religiozusi i njihove vjerske starješine, više brinu o dnevnom i svagdašnjem, dok, ono inosušno (rajsko, dženetsko), licemjerno preporučuju ubogoj i gladnoj sirotinji koju su, svojom enormnom gramezljivošću, ponizili i doveli do prosjačkog štapa i tzv. "narodnih kuhinja".

Ponašati se tako licemjerno, znači behavioralno-blasfemički imputirati da je Bog ("koji sve vidi, sve čuje isve zna"), budala i da, ne vidii ne zna, da se čini to – što se čini.

 

[1] Tekst predstavlja neznatno, za štampu, adpatirane teze potpisnika izgovorene na okruglom stolu "Porukes kamena" – univerzalna  simbolika i semantičko bogatstvo zapisa sa stećaka – koji je održan 22. novembra, 2012. u organizaciji JU Gradska biblioteka – Kakanj. Pored potpisnika, na Stolu su izlagali i Enes Karić, Hilmo Neimarlija, Vedad Spahić, Nina Salkić, Željko Grahovac i Elis Bektaš.

[2] M. Dizdar, Stari bosanski tekstovi, Sarajevo, 1971. str. 121

[3] dr. Ivo Pilar, Bogomilstvo kao religiozno-povjestni te kao socijalni i politički problem, dva predavanja održana u sociološkom društvu (Zagreb, 10. ožujka, 1927). Cf. in: http://www.prosvetljenje.net/index.php?option=com_content&view=article&id=58&Itemid=27

[4] I. Pilar, in:

[5] M. Dizdar, cit. dj. str. 27

[6] M. Dizdar, Vijenac, in: Kameni spavač, Sarajevo, 1966. str. 51

[7] Upravnica Narodne kuhinje Stari Grad, Zilha Šeta, poznatija kao – tetka Zilha.

[8] Odnosi se na aktere skupa među kojima je (kako je vidljivo iz fus note1), bilo vrlo poznatih i znanstveno afirmisanih pojedinaca.

[9] sĭmŭlācrum, lat. slika, prilika u snu, utvara, opis karaktera, maštanje; odnosno, prikaz nečega što posjeduje formu, ali ne i supstancu; dakle, imitacija, privid postignut uz pomoć vanjske sličnosti; u našem slučaju lažni moralni portret vlastodržački.

[10] Cf: http://www.vijesti.ba/vijesti/bih/107591-milionera-BiH-posjeduje-milijardi-dolara.html(27.9. 2012.). Prema istraživanju WealthX, pojam multimilionera obuhvatio je samo one pojedince koji raspolažu bogatstvom većim od 30 miliona dolara.

 

 
radimiljecross

Biblijska vjera i desakralizacija moći

85 predstavnika kontinenata Afrike, Azije i Latinske Amerike su 1991. godine sastali u Osijeku IV. međunarodnoj konferenciji Međunarodne udruženje misijski orijentiranih evanđeoskih teologa. (nakon održanih konferencija u Bangkoku (Tajland) 1982. godine, Tlaycapanu (Meksiko) 1984. godine te u Kabareu (Kenija) 1987. godine).
Teme su bile: Sloboda i pravda u odnosima crkve i države, s posebnim naglaskom na novostečenoj političkoj slobodi naroda u Istočnoj Europi, pravima etničkih manjina na postojanju i izražavanju svog identiteta te na problemima s kojim se suočavaju vjerske manjine. Objavimo nekoliko tema koji su još uvijek aktuelne.

Biblijska vjera i desakralizacija moći
Shvaćanje da svaka vlast dolazi od Boga relativizira svaku ljudsku uporabu moći. Politička su ustrojstva sklona sakralizirati ljudsku moć, a to znači zahtijevati božanski status ili ovlasti koje su idolatrijske ali koje postižu samo-opravdanje onih koji ih primjenjuju.
Nasuprot tome, biblijska tradicija ukazuje na sasvim drugu ideju o moći. U Starome zavjetu je središnje učenje da je jedino Jahve kralj, zemljoposjednik i zapovjednik relativizira svaku ljudsku moć, bila ona politička, gospodarstvena ili vojna. Pomoću vjerovjesnika, kraljevi su bili odgovorni Božijim zahtjevima da provode pravdu i brane bespomoćne. Zloupotreba moći, društvene i ekonomske, od strane vladajuće elite u Izraelu, jest ono što je dovelo da brojne optužbe od strane vjerovjesnika te Božijeg gnjeva i osude.
U Novom zavjetu Isus glede zemaljske vlasti reafirmira starozavjetno učenje u vlastitim stavovima i djelovanju. Njega zemaljski vladari nisu mogli zaplašiti (Lk 13,31-32). Njegova ideja vlasti bila je izrazito suprotna onome što je vidio u svijetu (Lk 22,24-27). Svoje je carstvo stavio u opreku Pilatovu (Iv 18,16). Njegov je krst značio poraz za demonske sile koje se skrivaju iza destruktivnog provođenja sile u svijetu (Kol 2,15). Isusovi sljedbenici moraju u svom političkom angažmanu ozbiljno shvatiti krst dok nadilaze ljubav prema moći uz pomoć moći ljubavi, te bivaju osnaženi njim u  svojoj bespomoćnosti. Takvo shvaćanje krstjanskog političkog angažmana poništava svaki autoritarni kult osobnosti moćnika. Za industrijske nacije sjevera čini se da su u ovom trenutku demokratski oblici vlasti najbolji način za  sprječavanje sakralizacije moći. Nužno je dodatno istraživati kako postojeće demokracije mogu postati istinski demokratske, dozvoljavajući efikasnije uključivanje marginaliziranih skupina. Istovremeno valja istražiti koji drugi oblici političkog ustroja mogu biti prikladni instrumenti za sprječavanje sakralizacije moći u drugim kulturama i društveno-ekonomskim kontekstima.

Potreba za evanđeoskom političkom teologijom
S velikim zadovoljstvom primjećujemo sve veći stupanj  aktivnog političkog angažmana od strane evanđeoskih kršćana, u Latinskoj Americi i drugdje.
Prepoznajući potrebu da se kršćani u politici moraju povoditi po na Bibliji utemeljenoj političkoj teologiji i etici,  hitno je potrebno razviti takve resurse. Evanđeoska politička praksa se mora temeljiti na dubokom premišljanju o društvenim dimenzijama u biblijskoj objavi te je valja na temelju biblijske objave i kritizirati. To nije zadatak samo za teologe nego za sav Božiji narod.
Politička  teologija odgovara na pitanja poput: Koja je svrha vlasti? Koja je uloga sile u vlasti te kako se njome valja koristiti? Koje moralne vrijednosti valja  podrediti zakonima a koje ne, i po kojim kriterijima se razlučuju obje kategorije? Kako se rabi i kontrolira vlast? Postoji li nad  vlasti neka transcendentalna norma? Ukoliko ne postoji politička teologija koja odgovara na ova pitanja, politički angažman postaje površan, često pogrešno usmjeren i kontraproduktivan.
Mnoga krstjanska tradicija za sobom imaju već čitavu povijest sustavnog razmišljanja o odnosu krstjanske vjere i javnog života, te su razvili slojevite političke teologije. Ukoliko novija globalna pojava uključivanja evanđeoskih krstjana u politiku treba biti biblijski, bitan i ne samo prolazan, moramo se uhvatiti u koštac s tim drugim političkim teologijama te utemeljiti vlastitu političku aktivnost u političkoj teologiji koja proizlazi iz evanđeoske vjere. Uz to trebamo  na tom zadatku raditi na načine koji kako proizlaze iz naših specifičnih društvenih konteksta tako su istovremeno i odgovorni globalnom Kristovom tijelu.
Slijedeće tvrdnje pokazuju vrstu tvrdnji koje bi takva jedna politička teologija mogla postaviti:
1.    Po Božijoj je volji da narodi imaju vlade. Svrha ove vlasti je da promiče društveno zdravlje i dobrobit njenih građana te da spriječi anarhiju. Zbog toga bi one na vlasti trebalo podsjećati da su Božiji sluge čiji je dužnost raditi na dobrobiti građana te na  učvršćivanju dobrih odnosa s drugim narodima. Njihova je zadaća sprječavanje zla kažnjavanjem zločinaca i poticanjem pravde.
2.    Temeljna ljudska prava (naime pravo na život, na vjerske i političke slobode i pravo na pravedno sudjelovanje u društvenim materijalnim dobrima) dolaze od Boga, a ne od države koja ih jedino može prepoznati i gajiti.
3.    Crkva mora biti slobodna od bilo kakva uplitanja od strane države, ali ni crkva kao institucija ne smije dominirati vladom. Istodobno, crkva treba vršiti svoju propovjedničku ulogu, a vjerske vrijednosti se trebaju  slobodno koristiti pri procjeni i kritici javnoga života.
4.    Budući da Bog neko društvo procjenjuje na temelju toga kako se odnosi prema svojim najsiromašnijim i najslabijim, onima bez pravog glasa i marginaliziranima (Izr 31,1-9) važna je odgovornost neke vlade da stvara pravedne uvjete u kojima se dobrobit ovakvih skupina može aktivno promicati.
5.    “Kao model, suvremena politička demokracija je obilježena ograničenom vladom (privremenog karaktera) zbog omeđenog vremena na vlasti, podjelom vlasti unutar vlade, razlikovanjem države i društva, pluralizmom, vladavinom zakona, institucionalizacijom prava na slobodu (uključujući slobodne i redovite izbore) te značajnim udjelom vlasništva koje nije pod utjecajem vlade. Mi znamo da ni jedan politički sustav nije izravno propisan u Bibliji, ali  vjerujemo da biblijske vrijednosti i povijesno iskustvo pozivaju krstjane da rade na adekvatnom sudjelovanju svih ljudi u procesima odlučivanja po pitanjima koje utječu na njihove živote” (Oxfordska deklaracija čl. 54).
6.    “Znamo da niti jedan ekonomski sustav nije izravno propisan u Bibliji. Novija povijest nameće shvaćanje da je raspodjela vlasništva nad sredstvima proizvodnje značajna komponenta demokracije. Monopolističko vlasništvo, bilo ono državno, velikih ekonomskih institucija ili oligarhija opasno je. Podijeljeno vlasništvo, bilu u tržišno gospodarstvu  ili u miješanom sustavu najčešće decentralizira vlast i  sprečava totalitarizam.” (Oxfordska deklaracija, čl.56).
7.    Rezultati političkog angažmana su značajni, ali ograničeni. Politička aktivnost ne donosi Božije carstvo, niti je jedini način za promjenu društva. Ipak, ona je bitna aktivnost pomoću koje krstjani svojim narodima mogu približiti vrijednosti Carstva Božijeg.
8.    Zaključak: poziv na molitvu
Znamo da se u svom angažmanu u borbi za slobodu i pravdu u svijetu ne borimo protiv "tijela i krvi nego protiv Poglavarstva, protiv Vlasti, protiv Vrhovnika ovoga mračnoga svijeta: protiv zlih duhova koji borave u nebeskim prostorima" (Ef 6,12). Stoga molitva postaje nužna dimenzija našega angažmana. Sloboda i pravda su znaci Carstva Božijega; molitvom primamo snagu i nadu za vjeru da će Božije carstvo nastupiti. Kroz žarku zastupničku molitvu osposobljeni smo sudjelovati u borbama onih za koje tako tražimo božansku  pomoć.
U svjetlu zaključaka s naše konferencije tražimo žarku molitvu za slijedeće:
1.    za krstjane i sve one koji pate od bilo kakve vrste progonstva koje je rezultat njihova pokušaja da povezuju ljude i budu mirotvorci u etničkim sukobima u zemlji domaćinu.
2.    za krstjane i sve one koji pate od bilo kakvog ugnjetavanja i uskraćivanja u kontekstima gdje dominira Islam u dijelovima Afrike i Azije.
3.    za krstjane i sve one koji pate pod uvjetima represivnog rimokatoličanstva u nekolicini zemalja u Latinskoj Americi.
4.    za vođe među krstjanima i sve one koji prolaze teškoće i progonstvo zato što žele promicati uvjete u kojima bi cvjetala sloboda i pravda u životu njihovih nacija. Čekajući u nadi dolazak Carstva Božijeg, carstva slobode i pravde koje je obećano u Evanđelju našega Gospoda Mesije Isusa, mi molimo: Dođi Carstvo Tvoje.

   
129-2948_400-300

Božić


Bog u traganju čovjeka

Od samih početaka pa sve do konca svojega života Isus je većinu svog vremena provodio sa siromašnima i rubnima u društvu, s onima koji se nisu snašli u tadašnjim životnim prilikama, niti pripadali u vjersku ili političku elitu. Siromašni su danas, ne samo oni koji nemaju novaca i materijalnoga imanja, nego i svi koji su na bilo koji način ucviljeni, unesrećeni, potlačeni, iskorišteni, bespomoćni, izmanipulirani, raspamećeni od strane svojih vjerskih i političkih predstavnika te od strane svojih poslodavaca koji ih iskorištavaju do krajnjih granica i preko. Tu su i bolesni koje niko ne obilazi i koji svoje dane provode čekajući da smrt otkloni njihove patnje. Takvi su i stari i osamljeni koji nemaju nikoga da se za njih brine i zanima, oni čije su ljubavne veze, prijateljstva, brakovi i obitelji propali i koji stoje nad ostacima svoje sreće i nadanja. To su i oni koji su u svom istrošenom životu na kraju svojih snaga zbog praznih obečanja i prevara. Sve su to siromašni našega vremena. Baš zbog njih dolazi Isus. Božić je zapravo svetkovina neizrečenih patnji.

Betlehemsko djete je tragedija bez romantike. Ono je na znak koji nas upozorava da je Bog prisutan u onom malom i neznatnom, u onome što je slabo. Svojim rođenjem u neuslovnu stalu je Isus ukazao gdje da ga tražimo. Ne  smje se zatvarati oči pred ljudima koje život nije mazio, ljudima koji su ostali na rubu, koji se nisu snašli u ovom svijetu i koji su izgubili vjeru. Bez obzira kojoj vjerskoj ili nacionalnoj skupini čovjek pripada, jednoga dana kad susretne oči u oči s Isusom, On će upitati što je učinio za one najmanje, prevarene, ostavljene, bolesne, osiromašene, iskorištene, izmanipulirane.

 

Otvaranje novog centra u Tuzli 13.6.2010

Ivo Andrić je naveo; "Dugotrajno robovanje i rđava uprava mogu toliko zbuniti i unakaziti shvatanje jednog naroda da zdrav razum i prav sud njemu otančaju i oslabe, da se potpuno izvitopere. Takav poremećen narod ne može više da razlikuje, ne samo dobro od zla , nego i svoju sopstvenu korist od očigledne štete."

Kako je Andrić mogao predvidjeti vrijeme u kojem mi živimo? Možda imamo već tradiciju i predug historijski lanac robovanja i laži?

 Šta je danas Istina o čovječanstvu, narodu, istina o čovjeku?

 Izazov prvi je što su ljudi zarobljeni u lažima dok više ne znaju što je istina i što je laž.

 Samo prije nekoliko dana mladi iz Beograda koji su učestovali u ''maršu mladih Beograđana sjećanje na ubijenu mladost u Tuzli'', dobili su prijeteće pismo u kojoj među ostalim se navodi da je Vojska Republike Srpske (VRS) lažno optužena da je 25. maja 1995. godine ispalila granate na Kapiju u Tuzli, ''a to su učinile snage u Tuzli pod rukovodstvom američke CIA, engleskog SAS-a i snaga NATO-a da bi okrivili Srbe za navodni masakr''. Takvim navodima smo preplavljeni svakodnevno od svih strana.

Vrijeme je objaviti oslobođenja zarobljenima. Koliko god da je istina bolna, samo ona može osloboditi.

 Izazov drugi je "Čuvanje obraza".

 Jedan kolumnist kaže: "Meni osobno malo stvari u životu znači poput toga da vlastiti obraz sačuvam i ne samo sačuvam nego i ostavim čistim, obraz i mogućnost da u svakome trenutku svakoga pogledam u oči i jasno kažem ono što mislim, to je bastion koji sam spreman čuvati i braniti dok me zdrav razum služi. "

 Ovo lijepo zvuci, ali ima jednu manu; Sačuvati vlastiti obraz pod svaku cijenu znaci često iskriviti istinu i možda drugoga praviti krivcem da bi sam ljepše izgledao.

 Dostojanstvo i sloboda

Nema veće slobode nego što je živjeti bez krivice ne stideći se zbog prošlosti i ne strahujući zbog budućnosti.

 Prvobitni oblik rane zajednice je bio bliski odnos sa Isusom. Taj odnos je pretvarao sve druge odnose u razmjenu darova što ih je Duh dijelio.

Zajednica je utjelovljenje radikalne i univerzalne vizije, vizije o socijalnoj strukturi bez straha, bez potisnuća, bez nasilja i bez traženje krivca, zato što u njoj svako prepoznaje svoju zavisnosti od drugih te svako posjeduje nezamjenjive darove za sve.

Pripadnicima te zajednice je bilo drago usmjeriti se njenim objavama i ciljevima: Božija netakmičarska i nenasilna vladavina i prisutnost, usredočena u Isusu je pristupačna kroz odanost Njemu.

U promjenljivom i pluralističkom društvenom kontekstu ona (zajednica) donosi dvije stvari običnom mišljenju i moralnoj klimi:

Zajednica objavljuje da je dignitet svake osobe nesporan. Da svako ima neki dar za podijeliti i da svako zaslužuje poštivanje i slobodu podijeliti ono što je njemu povjereno.

Mi smo, kao individualci i kao zajednica u stalnoj interakciji sa svijetom oko nas. Također mi moramo izabrati, želimo li se zatvoriti u sebe ili se otvoriti prema svijetu.

Samo u interakciji se može mjeriti, koliko snage imaju ideali o slobodi istini i pravdi.

Pravda nije vezana za određeno mjesto niti je ograničena okolnostima. Ne postoje klasne niti kulturalne podgrupe ljudskosti kojima bi bilo povjereno manje Božije ljubavi. Također ne postoje grupe kojima bi trebalo biti ukazano manje poštovanja, suosjećanja ili zasluga.

Svaki oblik ljudskog udruženja sadrži potencijal ekskluzivnosti. Kolektivizam štiti kolektiv a ne pojedinca. Jako brzo se uplitala zemaljska vlast u ove prve krstjanske zajednice i počela ih koristiti u svoje svrhe. Šta god u svijetu postoji plemenito i ćišto, bez napora i bdjenja ono ne može opstati.

Zemaljska vlast se koristi konfliktom i dominacijom kao oblikom vladavine. Da su se Isusove zajednice koristile istim tim znacilo bi da njihova snaga proizilazi iz ljudskih izvora.

Ali misija zajednice u društvu je ova: Postojanje Krstjanske zajednice, ne kao močna grupa interesa, nego kao zajednica dosljedna i svjesna svog porijekla od daleko više od pukog politikanstva, koja oglašava viziju o ljudskom dostojanstvo i ljudskim obavezama koji, zato što nisu vezani za uspjeh, popularnost ili zvanično priznanje, pružaju odredženi izazov u svim drugim segmentima društva.

Znacaj Krstjanske zajednice u civilnom društvu je održavati, postivati i opravdati svijest o nepromjenljivim absolutnim vizijama o odgovornosti i pravdi, što treba da djeluje u svim segmentima društva za opće dobro.

Zivjeti sa uvjerenjem da smo odgovorni Bogu za svoje postupke, usmjerava nas da zivimo pravedno i u odgovrnoj slobodi.

Bitan faktor je pretpostavka da se ništa ne dobije tek tako odozgo, nego je potrebno uložiti dosta aktivnog rada da bi ljudsko društvo u lokalnom i određenom kontekstu uzimalo u obzir svijest o onom što je dobro i korisno svim ljudima svugdje.

 

   

Statistics

Posjete Sadržajima : 86491

Ko je Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 3 
Nalazite se: Početna